(...)
...između vitalne energije action paintinga, s profinjenim i konfliktnim kolorističkim paljenjem, i unutarnje meditacije sklone, barem isprva, analizi koju bismo općenito mogli nazvati egzistencijalnom, uz poneko iskušenje u smislu intimističkog lirizma, slikarstvo Ede Murtića teče usporedno s europskim informelskim iskustvom jakoga emotivnog naboja. Taj naboj, priključujući fizičnost materije (i metaforički) na nervoznu eleganciju znaka, gotovo do "pisma", ili u drugim slučajevima do intenzivne registracije psihičke dinamike širokim i svečanim kadencama, ponovno posve spontano vraća kulturne izvore s kojih je slikar pošao. Čak i njegov pejzaž. Prema tome, s jedne strane nalazimo vjernost stvarnom podatku još prepoznatljive prirode, duboko ukorijenjene, koja se prevodi u često sretne ritmove boje, zvonke bljeskove, s nekim posesivnim zanosom. S druge strane, u gotovo opsesivnoj varijaciji geste-znaka u potrazi za naglom identifikacijom prirode, nalazimo organizaciju svake emotivne napetosti i svakoga njezinog vidljivog traga u novoj strukturi koja ne proturječi ekspresionističkoj silovitosti (pa je stoga rijetko dramatična). A niti zaleđuje eventualni meditativni trenutak – sve do naznake simboličkog povrata koji ne zahtijeva povrat predmeta, već utopljena u potpunom prepuštanju pamćenju, nego svakako pribjegava pokušaju obnavljanja, pretvarajući upravo nalete pamćenja u predmet (i siže) slike. "Predmet", međutim, od kojega treba ostati samo privid prolaza kroz pejzaž, stalno traženje...
Roberto Sanesi,
kritičar i povjesničar umjetnosti, umjetnik, pjesnik i esejista