(...)
Pedesetak godina potom, viđena iz retrospektive, njegova se staza čini kraljevskim putem prema (njegovoj) Istini. Kao i obično, dogmatike je život opovrgao: ono što je opstalo, unatoč protimbama, bilo je snažno i puno vitalnosti. S tim će atributima Edo ući iz sredine pedesetih godina našega stoljeća u svoja sljedeća razdoblja: šezdesete i sedamdesete i dalje – sve do današnjih dana. Njegova impulzivnost, ekstatično osjećanje materije i boje te gotovo erotičan odnos prema platnu čine ga prijestupnikom granice. Ti mu konstitutivni elementi omogućuju da bude konkretan i apstraktan u isti mah, da prekoračuje (imaginarne) crte podjele i lijevo i desno. Za jedne bi se njegovi grijesi mogli zvati Jedno ljeto ili Montraker, za druge informal ili slikarstvo znaka. Ne pozivajući se na Sedlmayra, reći ćemo da je Murtićeva slikarska moć, kako je danas razabiremo, bila (i) u odlučnom izboru granične pozicije. Time je sebi zadao širi inspirativni prostor, zadržavajući – u jednoj ruci – veliko Konkretno Prirode, a u drugoj – veliko Apstraktno Svijeta.
Igor Zidić ,
Direktor Moderne galerije Zagreb