Pišući prije mnogo godina o tadašnjim slikama Ede Murtića, Jean Cassou je točno primjetio kako je «sve u njima energija, bilo da je riječ o sadržaju ili pokretu».Gledajući najnovija djela mahom su to slike velikog formata, ta se davno izrečena opaska čini savršeno preciznom i aktualnom. Čvrste i sigurne geste na krajnje jednostavan način određuju osnovnu strukturu djela. Međutim, one u isto vrijeme zrače energijom; brzim, silovitim pokretima koji nezaustavljivo klize s polja slike ispunjavajući cijeli prostor. Ako smo u ovim djelima mogli naći srodnosti s djelima iz razdoblja najsnažnijeg Murtićeva gestualnog slikartsva te vidjeti u njima sintezu kao važno obilježje, taj zaključak nipošto ne mora biti obvezujućim. U ovom slikarstvu mijene su često bivale pravilom. U vremenski gotovo pravilnim ritmičkim pomacima prepoznaju se stadiji sazrijevanja, pune formacije i zatim svojevoljnog napuštanja prvotne slikarske ideje. Umjetnik naoko iznevjerava samoga sebe, no ta se izdaja uvijek i isključivo događa na površini: jezgra je uvijek netaknuta. Ako je u slikarstvu Ede Murtića išta relativno, onda je to pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta. Jedno i drugo međusobno se prožimaju i često stoje na graničnoj poziciji koja dopušta lake prijelaze na drugu stranu bez ikakvih posljedica. Jednostavno rečeno, u ovoj je umjetnosti samo jedno pravilo, a to je da nema pravila.
Zvonko Maković,
povjesničar umjetnosti, pjesnik, esejist