O.K., gosp. Murtić - Pierre Restany

godina

U djelo Ede Murtića ušao sam u vrijeme kada smo obojica ulazili u godinu 2000. i s njom u eru globalne kulture koja nam nužno izgleda kao utrka s vremenom. Povjesničar i sociolog poput mene ne može ne uočiti da je imaterijalna kozmička energija Yvesa Kleina navješćivala planetarni prodor telekomunikacija i informatike, da je njegov razigrani kist bio u punom smislu riječi model humanističkih prijenosnika komunikacije.

U ovo doba računalnog ispisivanja informacija, vrlo smo daleko od prepirki vođenih pedesetih godina oko apstrakcije i figuracije, prepirki koje se sada čine ništavnima. Danas je za sankcioniranje jedino važan naš pristup vremenu. Kako raspolagati operativnim (poetskim) vremenom da bismo postojanju dali onu nužnu specifičnu vrijednost koja će ga uključiti u opće komunikacijske tijekove? Kada na području vizualnoga dođe do zasićenosti, kada sve već bude viđeno, morat će se naći neki genijalni umjetnik koji će nam ovaj ili onaj ulomak općepoznatoga pokazati u novom svjetlu. U tom će trenutku internet preuzeti ulogu sveopće memorije. Nećemo na njemu tražiti određen stil ili portret, nego trag vječite nazočnosti kozmičke energije koja je izvorištem umjetničkog djela i gestualni izraz njegova iskonskog vitalizma. Sva osjetilna energija koju ćemo upregnuti u sankcioniranje vrijednosti općepoznatoga time će se osloboditi u očekivanju referencijalnih pobuda.

Televizijska slika i numerička struktura digitalne fotografije lišene negativa izgubile su materijalnost podloge koja je ikonografiju uklapala u opipljivu stvarnost. Jedina referencijalna značajka kojom se može rukovoditi sutrašnji ili preksutrašnji istraživač jest postojanje unutar slike nekoga znaka ili znakovnog sustava koji su izravan odraz gestualnog vitalizma na računalnom zaslonu.

Kada sam se susreo s djelom Ede Murtića, prva me se je dojmila prirođena snaga njegove kretnje. U svjetlu prethodno rečenoga, ta moja prva reakcija dobiva u trenutku dok ovo pišem, godinu dana potom, u umjetnikovoj kući u Vrsaru, još preciznije značenje. Mnoge su se stvari dogodile u tih godinu dana. Edo je nastavio biti uobičajeno dinamičan, izlagao je u galerijama po Hrvatskoj i u Trstu, objavio više lijepih kataloga, izveo u Rovinju jedan dvostrani mural od polikromne keramike veličine 2,4 x 10 metara, a našao je vremena i za mapu Viva la muerte u čast Miroslava Krleže. Ja sam se pak još više udubio u pitanja relacijske estetike i globalne kulture na temelju konkretnih pokazatelja koje sam mogao vidjeti na 49. izdanju Venecijanskoga i 24. izdanju LJubljanskog bijenala, održanima u lipnju 2001. I evo me, na kraju ta dva životna odsječka obilježena elektroničkom slikom, ovdje u Vrsaru, u kući iz snova na obronku brežuljka s terasastim perivojem iznad samoga mora. Prisjećem se Edinih novijih informelnih ulja i gvaševa, ali i stotina i stotina istarskih pejzaža iz mape koju sam prelistavao prošle godine u Zagrebu. A tada sam i otkrio Edin angažman u antifašističkoj borbi, njegovo viđenje ratnih strahota četrdesetih godina i onih koje će uslijediti devedesetih, apokaliptičnu poveznicu koja uvjetuje strukturu dobroga dijela njegovih slika. Viđenje strahota očima humanističkoga slobodarskog ljevičara. Prije nego što je 1944. ilustrirao Goranovu Jamu, crtežima je popratio Crvenoga konja svoga velikog prijatelja Jure Kaštelana, i to još 1940. Obojici je bilo dvadeset godina, i obojici se u svijest zauvijek urezao neizbrisiv trag zla u čovjeku. To rano utonuće u dramu povijesti obilježit će umjetnika i pjesnika pečatom najveće osjetljivosti spram pogibelji kojima ta povijest neprestance prijeti.

Godine 1981. Murtić se prihvaća ponovnog oslikavanja Goranove poeme dajući punoga maha svomu ekspresionističkom prikaz užasa. Gubice i kljunovi fantastičnih životinja koje se pojavljuju na žestokim skicama odražavaju svu silinu doživljaja strave. Iz toga novog čitanja Jame proizašao je čitav jedan ciklus slika naslovljen Oči strave, kojemu je kruna, god. 1984., ponovna suradnja Murtića i Kaštelana na Zavjetu za Epetion, svojevrsnom putovanju kroz noć beznađa, na kraju koje svjetluca iskrica nade. Potresna li proročanstva onoga što će se poslije nekih osam godina dogoditi u ratu sa Srbima. I opet, na izložbi u galeriji Sagittaria u Pordenoneu, Edo dostiže vrhunac užasnutosti pred strahotama. Pogled njegovih zloslutnih ptica ponovno nam upućuje očajničku poruku: Guerra, perchè?

Ovdje u vrsarskomu malom raju, gdje gljive mirišu na šumski med i gdje more u uvalama tvori blagotvorno zrcalo, uz Edu, čiji se neuništivi životni polet stapa s toplinom prisna druženja uz dobro vino i sunce, osjećam da je moje razmišljanje o ratu gotovo bogohulno kada sve oko nas odiše samo mirom i spokojem. No Edin me osmijeh u trenutku podsjeća na to da se nalazimo na suprotnoj padini apokalipse, da nakon zvijeri nastupa nebeski Jeruzalem i da je umjetnikova uloga između ostaloga omogućiti nam život na zemlji. Zar nije uostalom Jure Kaštelan opisao ovaj naš svijet kao kobno mjesto gdje prvo slovo u istim riječima istovremeno ispisuje smrtnu presudu i harmoniju svemira?

Užas rata i divota Jadrana, Goya i Matisse ujedinjeni u konceptualnom univerzumu Pabla Picassa, ta mi zgodna misao pada na pamet pri podnevnom aperitivu usred tropske žege (Edo spravlja božanstvenu caipirinhu), no za mene ona poprima vrijednost otkrića ravnu onoj Newtonove jabuke.

Užas rata i sklad prirode tvore pomiješanu sliku koju mladi Hrvat stječe o svijetu kada se u dobi od dvadeset godina upisuje na Likovnu akademiju. Ti krajnje oprečni osjećaji nagonski zahtijevaju od njega da subjektivno tumačenje svijeta nadredi bilo kakvu objektivnom razmatranju i da kromatski registar oslobodi u svoj njegovoj silini.

To iskonsko nagnuće prema nesputanoj kretnji odredit će cijeli razvojni put Ede Murtića. Već se naslućuje u pejzažima njegova jadranskog ciklusa s kraja četrdesetih godina, a do punijeg će izražaja doći za njegova boravka u Americi (1951-52). To će ga nagnuće odvesti mnogo dalje u jeku rasprava o budućnosti poslijeratnog slikarstva koje se vode između Europe i Amerike. Pojava gestualnog slikarstva neposredno nakon drugoga svjetskog rata obilježilo je povratak 20. stoljeća modernosti.

Naravno, Edo nije propustio taj povratak. U Americi je 1951. godine stupio u dodir s De Kooningom i Pollockom. Za čestih boravaka u Parizu upoznao se s evolucijom slikara francuske tradicije prema apstraktnom kubizmu (Jean Bazaine, Alfred Manassier, Gustave Singier, Roger Bissière). Igra komadanja prirodnih oblika i preslagivanja prostornih volumena uz nesputan pristup bojama privući će Edu između 1953. i 1956., u vrijeme kada se osjeća bliskim prevladavajućoj struji pariške škole, o čemu svjedoče velike zidne kompozicije koje je izveo za razne javne zgrade u Zagrebu. No, nakon 1956. njegovi se raskomadani oblici stapaju s okolnim prostorom i unutarnjom živošću materije, što ga približuje tašizmu i informelu.

Taj spoj instančanoga, ali energičnog i neobuzdanog grafizma i spontanoga “oblika-neoblika” umjetnik će uspješno primijeniti ne samo u svojim slikama, nego i u mnogobrojnim mozaicima, tapiserijama i emajlima (za koje je nenadmašan majstor).

Nagon ga međutim vuče još dalje od poigravanja između tašizma i action paintinga. Potpuno prihvaća golem izazov modernosti koji se nameće na tadašnjim velikim međunarodnim manifestacijama kao što su Venecijanski bijenale, Carnegie Prize u Pittsburghu ili Documenta u Kasselu. God. 1958. sudjeluje na sve tri. On taj izazov poistovećuje s punim zamahom slobodne gestualnosti, koja je kod njega, da se poslužim riječima Vladimira Malekovića, istodobno kaligrafija kretanja i vatromet boja.

Edo je potpuno ovladao svojim stilom negdje oko 1970. te se njime slobodno služi po vlastitu nahođenju sve do danas. Nametnuo se kao jedan od najvećih, a možda i najveći kolorist lirske apstrakcije. Zahvaljujući svojoj neiscrpnoj energiji, postao je režiserom svjetlosne kaligrafije. Njegova paleta upravlja gibanjem svjetla i boji likovnu materiju ulijevajući joj dramatiku. Evo u čemu leži Murtićeva tajna: dok je slobodna kretnja nositelj životne energije, boja je barometar senzibiliteta. Njegov vitalistički gestualni jezik ukazao mi se u punom svjetlu god. 2001. u svojoj globalnoj virtualnoj izražajnosti. Uvjeren sam da će korisno poslužiti budućim istraživačima u nastojanjima da ikonografiju osjećaja uklope, mimo anakronične podloge platna, u emocionalnu zbilju unutar imaterijalnog prostora katodnog ekrana. Vitalistički gestualni jezik dobit će ulogu općega afektivnog koda kao nositelja zbiljnosti naših osjećaja, pomalo onako kako Oči strave s početka osamdesetih sadržavaju kod koji prenosi u njima utjelovljenu egzistencijalnu tjeskobu.

Vitalistički gestualni jezik Ede Murtića predstavlja sredstvo globalne komunikacije u koju se čovjek uključuje u cijelosti. Umjetnik Murtić je univerzalan kako na razini općega, tako i na razini pojedinačnoga.

Među raslinjem vrsarskog perivoja osobito se ističe jedan divovski badem. Njegovo debelo crno granje prodorno uranja u srebrno zelenu lisnatu krošnju. Pomišljam na gestualnu strukturu Edinih velikih crnih znakova. I prisjećam se da su na izložbi u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika god. 2000. mnoge velike slobodne grafičke kompozicije nosile nazive poput Jedno stablo, Bijela šuma, te osobito Grana, Slomljena grana, Sretna grana, Plodna grana, Grana na smeđem.

Motiv stabla i grane govori već sam po sebi. Sjedinjujući vitalizam kretnje slikara Murtića uključuje sve pobude čovjeka Murtića i njegova životnog iskustva, počevši od prirode jadranske obale, koju je oplovio uzduž i poprijeko od Pule do Dubrovnika, i koju je promatrao, crtao i slikao od mora prema obali i obratno. I dok morfologija stabla nudi beskonačnu raznolikost grafičkih poticaja (prisjetimo se samo Mondriana), promjenjive boje mora i neba služe kao prostorni okvir u stalnoj osmozi. No, stablo je živo biće koje prenosi život, koje rađa plodovima. Metafora Plodne grane savršeno odražava Murtićev grafički izraz. Iz nosive crne strukture mnogih njegovih platna pršte žarki potezi koji poput zrelih plodova na voćkama spektakularno ustrostručuju središnji gestualni efekt.

U Murtićevu sustavu znak+boja potrebno je tek vrlo malo pa da se sklad prirode pretvori u nasilje rata. Stijene se preinačuju u ruševine, stabla u kosture, a voće u fašističko ordenje koje kao da silazi s prsiju Bajevih generala.

Nemoguće je ne zapaziti i pritom se ne diviti bezgraničnoj nesputanosti umjetnikovih vizualnih prosedea koje on sjedinjujućim vitalizmom svoga gestualnog izraza bez imalo napora udružuje i povezuje opće s pojedinačnim.

Svi kritičari, a ja prvi, oduvijek smatraju nužnim istaknuti da posvemašnja predanost slobodnoj gestualnosti Murtića nije nikada odvojila od njegovih korijena u hrvatskom tlu i od burne povijesti njegove domovine. Kao da se takvo što uopće moglo dogoditi! Kao da je vjernost korijenima usađenima u vlastito životno iskustvo nespojiva s univerzalnim jezikom modernosti svoga doba!

U Murtićevoj lirskoj apstrakciji nagonski se slobodno ostvaruje semantička i afektivna naizmjeničnost diskursa općega i diskursa pojedinačnoga. U tomu leži tajna nevjerojatne vitalnosti toga umjetnika, koji je znao ukloniti sve konceptualne i afektivne kočnice izražajnih pobuda.

Neću nikada zaboraviti ovaj boravak u Vrsaru. Omogućio mi je da proživim nekoliko dana u ukupnom vremenu Ede Murtića, obilježenom trajnom vjernošću uspomenama na toga slikara koji vrlo intenzivno živi modernost svoga doba. Kaligrafija kretnje može učas postati grana drveta, munja nasilja ili drhtaj oluje. U svojoj vitalističkoj raspoloživosti, ta je kratica biljeg vremena humanizma bez granica.

Vremena koje se intenzivno proživljava danas, a koje će sutra otkriti računalni programi relacijske estetike tražeći temeljni pokretački koncept pejzaža kao izvorišta neuhvatljiva prikaza sankcionirane i devitalizirane stvarnosti, pejzaža koji promatra nas prije nego što mi počnemo promatrati njega. Sva su djela Ede Murtića pejzaži spremni na takvo interaktivno očitavanje.

Kada se možemo nadati da će doći do toga fenomena globalne komunikacije? Točan odgovor nije važan. U svakom slučaju, Edi se ne žuri. On živi u svojoj umjetnosti, koja je njegovo vlastito vrijeme i puna sloboda gestualne etike, i to mu je dostatno. Potpuno je svjestan da je sve učinio kako bi se njegovo djelo moglo suočiti s tijekom povijesti. Što se tiče nadolazeće promjene civilizacije uslijed globalnih učinaka telekomunikacija i informatike, to spada u slučajnosti sudbine s kojima se on spremno miri.

Očit dokaz na koji pomišljam jedno je vidovito, izvanredno snažno djelo iz 1978. koje bi proizvelo silan učinak na televizijskim ekranima diljem svijeta. Na tom su platnu žestokom kaligrafijom upisana konačna slova “O.K.”. O.K., g. Murtić!

 

Pierre Restany

Povjesničar, teoretičar i kritičar umjetnosti avangarde

Vrsar, 14.-17. 6. 2001.