GDJE RIJEČI NEDOSTAJU
Velika mi je čast što sam ovdje i skoro se osjećam pomalo bestidno u ovom kraju. Zašto? Jer mislim da je to važno. Ne radi se ovdje samo o umjetnosti. Treba početi od početka, a početak – to je nevjerovatni moralni fijasko koji se zove opsada Sarajeva u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Ako čitam komentare na Zapadu, još i danas ljudi nisu svjesni što se zapravo događalo. Da jedan normalni, evropski razvijeni grad, s razvijenom pop-kulturom, glazbom, filmovima, bude odjednom bačen u uvjete opsade koja je trajala četiri godine, kao nekad u srednjem vijeku.
Za mene je neprihvatljivo kako je prosvjetljeni Zapad, koji inače toliko priča o ljudskim pravima, reagirao. I desnica i ljevica. To što je mene šokiralo u reakcijama – ako kao filozof pokušam klasificirati sve moguće reakcije – lista je moralnih kompromisa, moralnog fijaska i to maskiranog, čak kao uzvišena moralna pozicija. Znate, od one depolitizacije, humanitarizacije, ovdje kao da ste odjednom bili bespomoćna djeca koja trpe i trebaju pomoć. Mislim da je to bio prvi moralni fijasko: da vas tretiraju kao žrtve. Razvijeni Zapad voli žrtve, ali se trebaju ponašati kao žrtve. Ako se žrtva isuviše samoorganizira, onda odjednom žrtva postaje opasna, fundamentalistička.
Tako da je to za mene bila cijela paleta onoga što ja ironički nazivam postmoderni rasizam. S jedne strane zna se, Balkan, s druge strane ona lažna elevacija, kao cinična. Jedan novinar iz Londona pričao mi je: u Londonu je hrana umjetna, seks je uz pomoć vijagre, a ovdje čak ako se siluje, to je onda prava strast! Dakle, otvoreni rasizam. Svi mogući kompromisi. Svi mogući oblici kukavičluka i to – što je za mene bilo najogavnije – maskirani kao moralna superiornost. Prije svega kao nekakva ekvidistancija u stilu “nemojmo svu krivnju bacati na jednu stranu”, kao – to nije do ljudi, u pitanju su plemenski ratovi, itd.
Šta sad ovdje može umjetnost uraditi?
Mislim, nešto vrlo jednostavno. Da uzmem kao polaznu točku francuskog filozofa Henrija Bergsona koji je razvio jedan divan paradoks: kako ljudi reagiraju kada dolazi katastrofa? Znamo da dolazi, ali ipak ne vjerujemo da će se desiti. Mi nismo vjerovali. Ali kada se katastrofa desila, odmah se narod organizirao. Kao eto, život ide dalje. Ja mislim da se nešto slično užasno desilo ovdje. Vi ste znali. Ja se sjećam. Imam kod kuće slovenske novine koje su preštampale neke sarajevske novine u kojima je prije opsade objavljeno, nekako su došli do točnog plana tadašnje JNA, gdje trebaju biti postavljeni topovi za opsadu Sarajeva.
Dakle, sve se znalo, ali nekako zbog našeg dostojanstva nitko nije bio spreman da to prihvati kao mogućnost. Nismo vjerovali da se to može desiti. I onda kada se to odjednom desilo, bilo je nevjerovatno, za nekih pet-deset dana. Ne u vašim očima, vi ste bili na mjestu tragedije, već ljudi okolo – to im je postalo normalno. Kao takve su stvari: „bio je Berlinski zid, a sad je opsada Sarajeva, pa to traje”. Vi ste bili ovdje kao model.
Zar se nešto slično ne događa danas, na primjer, s torturama i mučenjem? Prije deset-petnaest godina kada bi netko javno kazao, da u izvanredniim uvjetima možemo i mučiti zatvorenike, bio bi odmah odbačen i eliminiran kao budala. To je kao da netko kaže da u izvanrednim uvjetima možemo silovati žene itd. Danas, kao što znate – i u tome je, po meni, prava tragedija – čak oni koji se protive mučenju, i u razvijenim državama, od SAD nadalje, prihvataju to kao ozbiljnu temu. Ja ne želim živjeti u društvu gdje se diskutira da li mučimo ili ne. Želim živjeti u društvu gdje, ako netko zagovara i argumentira mučenje, ispadne budala i bude ismijan ... Užasno je kako se brzo privikavamo na katastrofu ...
Funkcija umjetnosti nije jeftina propaganda. Umjetnost je onaj senzibilitet koji, kada se katastrofa desi, ostaje kao svjedok toga da se zapravo nesto strašno desilo, nešto sto se ne smije prihvatiti kao normalno. Kad gledate slike Ede Murtića, nije stvar u tome da kažete: “Uuuu, zločini, strahote ...”, već da osjetite onaj fundamentalni šok: pa kako je to bilo moguće, kako smo to uopće mogli podnositi? Zato je upravo ovdje, u izvanrednim radovima Ede Murtića, slika najprimjerenija. Zašto? S jedne strane slika je fiksirani pokret, a s druge slika je nijema – nema zvuka. Najbolji medij za šok. Ćak i u horor filmovima, ako imaju šok, onda imaju friz. I to je slika. Znaju to i oni koji imaju dijete. Ako se dijete jako udari, kada počne plakati, onda je opasnost već prošla. Užas je kada dijete samo gleda pred sebe. To nam može dati samo slika.
Nije stvar u tome da slike trebamo interpretirati: to je jeftina umjetnost. Onda radiš ono – što je umjetnik htio da kaže. Umjetnici nisu budale. Ako je nešto htio da kaže, uzeo bi kompjutor i kazao bi. Ja mislim da ove slike tako treba shvatiti. Zamislite da ste vi građanin koji je proživio ovu tragediju Sarajeva i dođe vam neka dobronamjerna budala, turist, i traži da mu ispričate kako je to sve bilo. Sve što kažete ili će biti smiješno patetično, neće biti adekvatno užasu i točno. Nemate više riječi. Onda idite ovdje i kažite: to je to. Prava umjetnička slika intervenira tamo gdje riječi nedostaju. Tamo gdje riječi više ne idu, tamo možeš samo pokazati sliku.
U tom smislu je moj voljeni filozof Hegel kazao veoma paradoksalno, da dobar portret više liči čovjeku, nego čovjek sam sebi. To je ono što i mi odmah zapazimo kod dobre karikature. Ako je karikatura zaista pogođena, vi onda shvatite neku karakteristiku živog čovjeka. Daleko od toga da su ove slike karikature, ali postoji element karikature u najplemenitijem značenju pogođene realnosti. Ne kažem da ćete vi, ako ste bili žrtve, tek ovdje vidjeti šta vam se dešavalo. Na neki način će vas ove slike vjerovatno više nego dokumentarni filmovi suočiti sa strašnom dimenzijom. Kako je to zapravo bilo moguće? O tome se radi. Mislim da trebamo slike suprotstaviti poeziji, o kojoj sam veoma ciničan – i to ne samo zbog vašeg sugrađanina Karadžića ... Svi smo mi imali svoje veće ili manje karadžiće. Mislim da će se i o tome jednom morati progovoriti, o fijasku literature, tamo gdje su riječi, čak u smislu poezije, barem kod Srba, Hrvata i Slovenaca, zakazale.
Gdje riječi nedostaju, tamo slika intervenira. I to ne slika koja interpretira, nekakvi simboli itd. Naprotiv, radi se o slici čistog užasa - i zbog toga, čast mi je i ponosan sam, što sam sada u Sarajevu.
Slavoj Žižek
(Izgovoreno na otvaranju izložbe RATNI CIKLUS EDE MURTIĆA 1992 – 2004 u sarajevskoj Vijećnici, 20. 8. 2008, u ponoć.)