(...) Sposobnost oslobađanja od pukog oponašanja vanjskih aspekata realnog, koju Murtić već pokazuje, još će više doći do izražaja šezdesetih godina da bi kulminirala u sljedećem desetljeću u slikarstvu slobodna i snažna izraza geste i znaka. Ali ono i dalje ostaje sposobno sačuvati u sebi tiha, neprimjetna ili čak podzemna pozivanja na geografski horizont i na antropološki univerzum umjetnika, koja stupnjevito izbijaju kroz tvarnu aluziju pigmenata i tonaliteta, koji su sada suzdržaniji, u gamama smeđe, zemljane i bijele, intenzivno plave, crne i narančaste boje.
Ali, čini se da tek krajem osamdesetih godina iz Murtićevih slika nestaju i najsitnije reference na razne "novosti" i "stanje" u međunarodnom umjetničkom miljeu, spomenute na početku. Tada, nadvladavši gotovo automatski paroksizam neposrednog i možda, u nekim aspektima, gotovo neprimjereno optimističkog subjektivnog izraza, u doticaju s "kulturom" i građanskom i društvenom stvarnošću koja postaje sve kaotičnija i rastočena već do te mjere da je zahvaća apsurdna i užasna bolest rata, umjetnik traži u neočekivano pronađenoj pojavi slike sve mučniju, mukotrpniju i teže dostižnu, ali toliko željenu ljudsku poruku.
(...)
Najnovije Murtićeve slike pretvaraju se tako u znamenja, ponekada u prikaze prvotne, apsolutne i gotovo "metafizičke" istine: čudnovate ikone, zanosno, edensko "joie de vivre". Ali, nije riječ o prikazima realnih pejzaža u pravom smislu, posebno ne u uravnoteženijim i domišljenijim djelima, bez obzira na moguće, očigledne i prepoznatljive reference, a još manje o prostodušnim preoblikovanjima nepromjenjivih predjela nebeskog raja, nego više – a čini se da iznenadni odroni neba i duboki i zračni "prodori" koji prostor čine aktivnim i prohodnim to potvrđuju – o "epskom" iskazivanju teške, uporne, instinktivne i toliko ljudske težnje za prirodnom srećom: usprkos svom bolu, mržnji i netrpeljivosti, izdajama, obratima, okrutnosti i bijedi, što ih svakodnevno nanosi životno iskustvo. Pejzaži: neupitne uvjerljivosti, vizije koje se odmah pretvaraju u nešto opće, ali ujedno ostaju i idealna mjesta, krajolici duše, mašte, preobražaja, čežnje što osvjetljavaju naš život, često tako tužan i nemoguć.
Dino Marangon,
likovni kritičar