MURTIĆ ZA NOVO VRIJEME
Umjetnički opus Ede Murtića vjerojatno je jedan od onih elemenata modernosti u Hrvatskoj kulturi koji je itekako interpretiran i kontekstualno vrednovan, kako u perspektivi tuzemnih kritičara tako i kroz poglede inozemnih autora. Kakav se interpretativni horizont nudi danas, kada autora više nema a potaknut je projekt donacije Edo Murtić, gradu i državi?
Tri su značajna aspekta koji otkrivaju mogućnosti te nove razine tumačenja, a oni su istraživački, muzeološki i društveni.
Uza sve dosadašnje poglede i interpretacije Murtićevo se djelo nudi za nova tumačenja u koncepciji "modernosti kao nedovršenog projekta", po Habermasu, unutar koje svaki novi kritički prilog jest i novi element građenja svijesti o modernističkoj ideji vizualizacije svijeta, pa time i prilog projektu modernosti. Tako djelo postaje drukčije i ostaje u stalno fluidnom prostoru nedovršenih značenja, kao meki označitelj, u stalnoj mijeni shvaćanja kolektivne memorije. Što je Murtić značio pedesetih, sedamdsetih ili sada dvijetisućitih, to svakako nisu iste vrijednosti.
Moglo bi se čak zaključiti da već i s ovako male distance, s tek pet godina otkako se opus prestao razvijati, jest moguće početi temeljiti nove pa i radikalno drukčije interpretacije. To polje mogućeg za nova značenja svakako je poticajna domena za kritičare i istraživače. I nije tomu tako samo s opusom Ede Murtića, ali je njegovo djelo indikativno za jedan veliki segment modernističke vizualne umjetnosti u Hrvatskoj, pa je utoliko i važniji kao parametar.
Likovni modernizam je, dobro je poznato, temeljen u Hrvatskoj još od Minhenske škole nadalje, kroz različite ideje, koncepcije, pa i u vrlo raznolikim društvenim i ideologijskim kontekstima, ali uvijek s glavnom istraživačkom crtom iznalaženja formalnih rješenja za odnošenje prema pojavnom, prema vidljivom u svijetu. Na toj crti formiralo se u Hrvatskoj niz opusa koji nisu kalkulirali sa zonom slobode unutar formata, ali su zato oprezno gledali svaki pomak izvan kadra. Tu se negdje naziru i granice između tradicijskog - ako ga se tako već može nazvati - određenja "moderne" i "suvremene" umjetnostiu (iako bi ovoj temi trebalo posvetiti cijeli znanstveni simpozij), no modernistički formalni pristup, nazovimo "modernu" zasad radno tako, u pravilu slijedi načela umjetničke produktivnosti i galerijske prezentacije rezultata te iste produktivnosti. Dakle, područje eksperimenta se ne širi izvan zadanog kadra ili volumena, nikako u domenu javnog nastupa ili potpunog negiranja materijalnog. U tom je smislu djelo Ede Murtića jedno od najtrajnijih oznaka modernističkih ideja i estetike, a indikativno je njegovo djelo i za institucionalno te društveno shvaćanje pozicije umjetnika i umjetnosti uopće, u kontekstu industrijskih modernizacijskih procesa.
Znanstveno-tehnološka inovacija kao okvir i istraživanja likovne forme kao sadržaj, kompatibilni su izrazi modernosti, dapače - u jednom interdisciplinarnom historiografskom zahvatu, vjerojatno, i neizostavne sastavnice buduće pripovijesti o modernoj kulturi druge industrijske revolucije. Sve to, dakako, upućuje na potrebu kritičkog sagledavanja, novog vrednovanja, i drugih pojedinačnih opusa no s obzirom i na njegovu društvenu poziciju, upravo se Murtićev opus nudi kao reprezentativan uzorak za novo shvaćanje modernizma u Hrvatskoj.
U tom smislu prezentacija djela iz buduće donacije u Muzeju suvremene umjetnosti znači muzeološki pomak unutar kakvog će se s distancom po prvi puta moći sagledati mnoga važna djela Murtićeva, zajedno, kao u jednoj dosad još nedoživljenoj retrospektivi. Postav je ovdje interpretacija, slijedi teorijske naznake novog horizonta tumačenja jednog umjetničkog opusa, a ujedno najavljuje i pristup kakav će se njegovati kroz aktiviranje i dovršenje projekta donacije. Ono što je inače bilo moguće stvoriti kao mentalnu sliku listanjem retrospektivnih monografija, ovdje je moguće pogledom kroz prostore Muzeja. Time je ostvaren još jači dojam I omogućena podloga za novu kritičku prosudbu, samom činjenicom bliske fizičke usporedbe djela iz različitih faza I davanjem mogućnosti gledatelju da ih doživi u neposredno slijedećim trenutcima boravka na izložbi.
Takav dojam trebao bi svakako biti temeljna karakteristika stalnog postava buduće donacije djela Ede Murtića.
Naposljetku, društveni aspekt ovog projekta zaokružuje njegov smisao jer davanjem reprezentativnih djela jednog opusa javnosti, gradu i državi, to djelo se vraća tamo otkud je i nastalo, tamo gdje je afirmirano i prepoznato. Kultura darivanja, doniranja, važan je dio civilizacijske norme I kroz povijest zauzima taj oblik ponašanja dva formata koji bi se ugrubo mogli označiti predmodernim I modernim doniranjem, Davanje u predmodernom društvu obuhvaća različite oblike mecenatstva, odnosno produkcijskog managementa pod protektoratom feudalnog moćnika I uz angažman njegovih financijskih sredstava I materijalnih resursa. Duc de Berry, Medici, pojedini Pape…svi oni prepoznali su u umjetničkoj kreaciji pojedinca snagu kolektivnog medija, bilo u svjetovne ili sakralne svrhe. Omogućili su umjetniku-pojedincu da stvara I tako se izdvoji iz sive mase podanika, ali, dakako, uz uvjet da se – otvoreno ili diskretno – djelo uvijek javno I institucionalno uspostavlja u uskoj semantičkoj vezi s mecenom.
Takav kasnofeudalni model ponašanja u kulturi specifičan je za početke humanističkog svjetonazora, odnosno svojevrsni je korijen kasnijeg prosvjetiteljstva jer figura umjetnika, kolikogod ovaj bio službenik svjetovnog vlastelina ili božjeg namjesnika, izlazi iz institucionalnog okvira neslobodnih umjetnosti i zanatskih vještina I pomalo temelji novu poziciju, onu božanski određenog umjetnika koji stvara nadnaravnu umjetnost. Jasno da se može reći da su I mecene na taj način, stvarajući novu instituciju I njenu vrijednost stvarali I pretpostavke za opisivanje posve novog polja značenja vlastite figure u svojem vremenu a I kasnije u pisanim povijestima. No, osnovna je karakteristika mecenatskog, predmodernog doniranja, ta da je financijski nepodložan tržištu, da nije roba, nego je rezultat umjetničke kreacije nastao u takvom poticajnom sustavu doniran javnosti kao oznaka izvrsnosti i prominentnosti donatora, a koji je, zapravo, bio sam mecena. Umjetnik je u takvom mehanizmu bio, ipak, tek izvršitelj više volje.
U modernom donatorstvu, međutim, upravo je kategorija tržišta osnovni preduvjet formiranja tog mehanizma pa tako I instrument za njegovo shvaćanje. Najprije su dobrostojeći nizozemski trgovci dali temelja trgovini umjetninama kao jednoj od identitetskih oznaka građanske klase, a potom je umjetničko djelo gotovo lako postalo jedna od roba, dapače – roba sa stalnim porastom vrijednosti, iako su mehanizmi ponude I potražnje tu itekako prisutni pa utječu na formiranje cijene. Razlozi za donacije su se u industrijskoj modernizaciji, međutim, bitno promijenili jer protagonisti tržišta kao novog fenomena jesu drukčiji – sada su to umjetnik i trgovac/galerist. Klasično mecenatstvo predmodernog doba se povuklo pred naletom globalnog mehanizma prometa umjetninama koji danas ne poznaje lokalne granice, s obzirom da je kulturna razmjena danas jednako prekoračila granice nacionalnih ekonomija kao I proizvodno-trgovačke transakcije. Globalna burza umjetnina ravna je burzi bilo koje robe, a još uvijek egzistira I na lokalnim razinama nacionalnih ekonomija. Otkako je umjetničko djelo postalo roba (a zašto, kako I jeli to dugoročno održivo tema je za posve drugi I drukčiji članak) moguće ga je konzumirati u muzejskim I galerijskim prostorima koji su javno dostupni, ali ponekad umjetnost postaje interesom pojedinaca koji svoje kolekcije ne daju na uvid javnosti. Proces demokratizacije je, dakako, jako raazvio javnu domenu, ali se privatna još podrazumijeva jer I to je domena demokratske ideje. Svatko može posjedovati što želi pa I umjetničko djelo, posljedicu nečije imaginacije.
S razrađenim trgovačkim mehanizmima za promet umjetničkim djelima kultura modernosti prinosi omasovljenju ali istvremeno I ekskluziji svijesti o djelu, barem onom tradicijskom, galerijskom umjetničkom djelu. Konzumacija je istovremeno moguća ali donekle I onemogućena, ovisno o kontekstu. U tom smislu glavni donatori danas jesu javne organizacije – države I gradovi koji su u najvećem broju slučajeva baštinici I čuvari različitih zbirki koje su naslijedili, dobili na čuvanje ili, naprosto, oteli nekadašnjim mecenama u građanskim revolucijama,
Naposlijetku, što je I ovdje slučaj, javljuju se sami umjetnici li obitelj umjetnika kao donatori zbirke radova koje su formirane tijekom karijera I javnog djelovanja autora. Kako je to djelovanje nerijetko bilo definirano I autorskom izloženošću tržišnim mehanizmima, tako je čest slučaj bio da su djela, nakon tri-četiri desetljeća djelovanja, naprosto bila raspršeena po brojnim kolekcijama I privatnim domenama. Stoga se javlja problem kako nakon odlaska autora rekonstruirati njegov opus, osim reprodukcijama u prigodi monografskih retrospektiva koje su unikatni I gotovo neponovljivi događaji.
Opus Ede Murtića razvijao se tijekom pola stoljeća kao jedinstveni niz kontinuiranog diskontinuiteta, odnosno kao slijed istraživačkih faza koje su predstavljane izložbama, katalozima I knjigama kako u Hrvatskoj tako I u inozemstvu. Slijedom prirode uspostavljenih kulturnih I tržišnih mehanizama mnoga su djela s njegovih izložbi kupovana I završavala su u privatnom vlasništvu ili vlasništvu muzejskioh zbirki. Logično je pitanje stoga bilo, kad se razmišlja o donaciji Murtićevih djela, kako to napraviti, kako uspostaviti donaciju koja će, smještena na jedno mjesto, moći ne samo biti na raspolaganju javnosti, nego I sustavno strukturom odabira djela svjedočiti o svim bitnim fazama umjetničkog razvoja autora?
Intencija umjetnikove supruge Goranke tijekom brojnih godina, još I za umjetnikova života, jest bila čuvati najkvalitetnija djela, najreprezentativnije forrmate od tržišnog mehanizma I uklopiti ih jednog dana u strukturu donacije djela Ede Murtića svekolikoj javnosti. Dapače, u dovršavanju tog projekta čak su se pojedina djela otkupljivala iz privatnih kolekcija kako bi slika o umjetničkom opusu bila cjelovitija. Stoga će ova donacija biti ne samo jedna tipična moderna gesta kojom umjetnik ili obitelj daruju javnosti određeni broj djela, nego I vrlo sustavno dorađena donacija-zbirka s priličnom muzeološkom vrijednošću, koju u velikoj mjeri najavljuje upravo ova izložba u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Struktura te donacije jasno će upućivati na povijest istraživačkoe umjetnosti Ede Murtića, odnosno biti će podloga novim tumačenjima I kritičkim prosudbama I u tome sam osobno sklon vidjeti njenu najveću vrijednost, najjači potencijal za buduća istraživanja, ne samo povijesti likovne umjetnosti nego I kulture modernosti u dvadesetom stoljeću u Hrvatskoj.
Feđa Vukić