Nema nikakve dvojbe da djelo Ede Murtića u svijesti najšire publike i u prosudbama likovnih kritičara predstavljaju sam vrh i idealno, optimistično otjelotvorenje estetskog fenomena socijalističkog modernizma koji je suštinski obilježio drugu polovicu dvadesetog stoljeća hrvatske likovne umjetnosti i zajedničkog, sada povijesnog, jugoslavenskog kulturnog prostora. Murtićevo slikarstvo, a posebno se to odnosi na prijelomne pedesete i šezdesete godine, u polju likovnog izraza svojom vedrim intenzitetom optimalno je odražavalo pozitivne aspekte ambicije državne politike za stvaranjem socijalističkog društva humanog tipa bliskog zapadnim demokracijama, koje je u globalnu hladnoratovsku podjelu uvelo pojmove i praksu nesvrstanosti i samoupravnog socijalizma. Generaciji mojih roditelja upravo će Murtićeve kolorističke eksplozije i sloboda geste označiti kraj poslijeratnog siromaštva i poslovičnog sivila socijalističkih društava. Murtićeva umjetnička karizma učinit će ga mostom koji je zahvaljujući njegovom uspjehu na prestižnim međunarodnim manifestacijama poput, između ostalih, Venecijanskog bijenala i Dokumente, lokalnu umjetničku scenu spajao sa njenim međunarodnim pandanom. Njegova osobna karizma učinila ga je istaknutim i utjecajnim kulturnim profesionalcem onkraj političke pripadnosti, a njegov autoritet u zastupanju i promicanju ljevičarskih, demokratskih i antifašističkih vrijednosti ostao je neupitan i utjecajan pogotovo onda kad su one u posljednjoj dekadi njegovog života postale ugrožene.
Kopernikanski obrat u poslijeratnom jugoslavenskom društvu dogodio se 1948. godine kad je njen doživotni vladar Maršal Tito prekinuo odnose sa Staljinom i državu izmaknuo iz političke sjene Sovjetskog bloka. U području kulture ovaj je prekid značio napuštanje estetike socrealizma i otvaranje međunarodnim tendencijama visokog modernizma, a u području likovnosti varijacijama apstraktnog ekspresionizma. Ova promjena državne politike plodonosno će izmijeniti zemlju i u dolazećim dekadama od nje stvoriti jedno od najvibrantnijih i najpermisivnijih kulturnih okruženja. Murtić je u to vrijeme već jedan od vodećih slikara, stvara na tragu lirskog realizma, a ciklus primorskih pejzaža predstavljen krajem četrdesetih, u linijama izvedenim energičnom gestom već iskazuje tendenciju redukcije prikaza. Ovu će slikarsku paradigmu Murtić učvrstiti za boravka u Sjedinjenim državama 1951. – 1952. godine zahvaljujući iskustvu akcionog slikarstva i osobnim susretima s Jacksonom Pollockom, Jamesom Brooksom, Willemom de Kooningom i Richardom Diebenkornom. Rezultat je antologijska izložba Doživljaj Amerike koja će 1953. godine obilaskom svih jugoslavenskih kulturnih središta svojim apstraktnim elementima proizvesti reakciju nakon koje u lokalnoj likovnosti više ništa neće biti isto. Na proljeće iste godine u galeriji Društva arhitekata u Zagrebu grupa umjetnika EXAT 51 predstavila je prvu izložbu apstraktne umjetnosti u cijelom socijalističkom svijetu, a Tito je brodom Galeb Temzom uplovio u London kao prvi lider socijalističke države u povijesti koji je stupio na britansko tlo. Ova će važna godina i izložbe označiti početak rascjepa koji će do danas određivati izvjesni dualitet i dinamiku lokalne likovne scene. Pravac kojem je Murtić najeksponiraniji predstavnik razvijat će apstraktni izraz redukcijom na mrlje boje i gestu u kompozicijama koje u skladu s estetskim postavkama visokog modernizma o autonomiji umjetničkog djela, zadržavaju daleki eho pejzaža bilo prirode, bilo duha. Ova estetska linija razvit će se u veliki umjetnički pokret lokalno poznat kao socijalistički modernizam i predstavljat će institucionalno prevladavajuću i favoriziranu stvaralačku paradigmu. Grupa EXAT 51 svoju je estetiku razvijala na zasadama konstruktivizma iz kojih se razvila cijela plejada neoavangardnih umjetničkih pokreta obilježenih programskim aktivizmom i subverzivnim tendencijama. Lokalno je poznata kao umjetnost 'druge linije' i unatoč svojoj snažnoj prisutnosti u izložbenim i javnim prostorima svoju će punu afirmaciju i institucionalnu valorizaciju doživjeti tek u posljednjim dekadama. Supostojanje ovih dvaju suprotstavljenih umjetničkih grupacija koje je često rezultiralo žučljivim medijskim polemikama i objektivnim egzistencijalnim rivalitetom, uistinu je predstavljalo i predstavlja istinsko bogatstvo lokalne umjetničke scene u potpunosti različite od poslovično krute monolitnosti tadašnjih socijalističkih društava. Murtićeva generacija umjetnika po prvi je put u lokalnoj povijesti i kontekstu vječne periferije stvarala sinkrono aktualnoj internacionalnoj estetskoj paradigmi ostvarujući kulturno okruženje koje će slijedećim generacijama umjetnika omogućiti da u mnogim stvaralačkim aspektima internacionalno prednjače.
Energična gestualnost, snažni kolorizam i opći vitalitet ciklusa Doživljaj Amerike najavljivao je estetski obrazac kojeg će Murtić u šezdesetim godinama razviti u često monumentalne apstraktne kompozicije i svima prepoznatljiv autorski rukopis. U pedesetim će godinama njegove kompozicije još uvijek biti bliže europskoj varijanti apstraktnog ekspresionizma, enformelu i tašizmu. Upravo mu je to slikarstvo bogato u slikarskoj materiji raspršenoj u mrlje boje, donijelo prve uspjehe u inozemstvu i etabliralo ga u međunarodno relevantnog umjetnika. Murtić će redovito izlagati i biti nagrađivan diljem svijeta. Jedan od kurioziteta tog razdoblja dogodio se nakon njegovog drugog zapaženog nastupa na Venecijanskom bijenalu 1964. godine,kad je na vrata njegovog zagrebačkog atelijera pokucala Peggy Guggenheim i tom prilikom otkupila par slika.
U zemlji koja je u tom razdoblju doživljavala najveći ekonomski razvoj u svojoj povijesti i u atmosferi graditeljskog buma, Murtić je dobivao narudžbu za monumentalna djela kojima su ukrašavani reprezentativni javni objekti, luksuzni hoteli i crkve. Kao svaki plodni umjetnik, Murtić je svoju stvaralačku paradigmu uspješno razvio u svom repertoaru likovnih disciplina od štafelajnog slikarstva, grafičkih ciklusa i crteža preko murala do monumentalnih mozaika, kompozicija u emajlu i keramici. Svoj umjetnički uspjeh Murtić je kapitalizirao i kao kulturni djelatnik. Zajedno s grupom umjetnika 1969. godine u Zagrebu osniva i danas aktivnu Galeriju Forum, koja je uz izložbe domaćih umjetnika svoju visoku reputaciju privrijedila i zahvaljujući izložbama njegovih međunarodnih kolega poput Emilia Vedove, Antonia Tapiesa, Joana Miróa i Eduarda Chilide.
Iza Ede Murtića ostao je veliki opus i važna poruka o društvenoj ulozi i utjecaju velikog umjetnika. Na ovim premisama umjetnikova obitelj pripremila je donaciju velikog broja umjetnikovih značajnih radova. Uz osobni arhiv i dokumentaciju, donacija predstavlja osnovu za izgradnju muzeja koji će pod pokroviteljstvom Fondacije Murtić uz izmjenjiv postav njegovih radova predstavljati i radove njegovih suvremenika te umjetnost koja nastavlja i razvija ne samo estetiku visokog modernizma, već i vrijednosti liberalne demokracije koje je tijekom života Murtić promovirao svojim djelom i ugledom.
Branko Francesch